Da vam se predstavim. Ja sam Jacky, koji se još zove Čuko. Ustvari ...tako me samo gazda zove. Meni je potpuno svejedno kako me zovu ...ionako imam drugih problema.
Razlog zbog kojega sam otvorio ovaj blog je na prvi pogled čudan. Ali, ako budeš čitao moje priloge bit će ti logičan i jasan.
Već duže vremena imam problema sa svojim gazdom. On isto tako piše po blogovima...onako od kuće ...kako to ljudi kažu.
Razlog zbog kojega sam otvorio ovaj blog je na prvi pogled čudan. Ali, ako budeš čitao moje priloge bit će ti logičan i jasan.
Već duže vremena imam problema sa svojim gazdom. On isto tako piše po blogovima...onako od kuće ...kako to ljudi kažu.
Nije to neki ozbiljan posao, ali zbog toga često zanemari naše prijateljstvo. A inače ...nema pojma o životu. Ne znam ne želi li on ili ne može li vidjeti svijet onakvim kakav taj svijet jest. Pratim ga već deset godina, prisustvovao sam bezbrojnim razgovorima, koje je on vodio sa ljudima o kojima je pisao. Čitao sam i ono što napiše, ali to je po mojemu mišljenju promašeni život.
Ni politički se ne slažemo, ali ne bih htio pisati o politici.
Želim pisati o jednostavnim stvarima ...o stvarima koje danomice doživljavamo.
Evo nekidan! Idemo tako nas dvojica u šetnju. Put je više nego zanimljiv. Sretnem u tvrđavi Dijanu. Dijana je jako zgodna kuja, ali ponekad jako djetinjasta. Zove me u igru, ali meni nije do igre. Žurim se do bake, jer me tamo čeka ručak. Pokušavam joj to fino reći, ali ...ne možeš ti ženskoj objasniti da nemam vremena, da nemam volje...
Na jednome mjestu moramo prijeći, jako prometnu cestu. Tu moram posebno paziti na gazdu. On je već u godinama ...a opreza nikad dovoljno. Ali ...ovaj put je pazio. Stao je pred pješačkim prijelazom, automobil koji je dolazio s lijeva se zaustavio i mi smo nastavili put do sredine ceste. Onda je gazda zastao, pogledao desno i vidjevši da nitko ne ide nastavio put.
Čuli smo škripu kočnica s lijeve strane i nismo stigli ni reagirati, a ispred nas je proletio bijeli audi. Obišao je auto, koji je čekao da mi prođemo i zamalo nas pogazio. Na sreću samo se očešao u gazdinu jaknu.
Gazda o tome sigurno neće pisati. Nije to za njega neki događaj, kao izbori, ili neka druga katasrofa. Zato moram ja i zbog toga sam napravio blog.
Često se kaže da se ljudi u prometu ponašaju kao životonje. Misli se onda na ponašanje vozača poput ovoga što nas je skoro otpremio u vječna lovišta.
I ta nepravda mi smrdi do neba. Kad bi se ljudi ponašali, kao životinje, prometnih nesreća ne bi bilo. Ne vjerujete!? Evo dokaza u slici.
Svi golubovi u gradu imaju letačku dozvolu. Ali ona se ne dobije tek tako. Treba ići u školu, vježbati na poligonu, treba mučiti se ...dokazati se da si životinja.
Gledajući gazdu pri poslu, naučio sam novinarski zanat. Nama životonjama ne trebaju mediji, ali obraćam se vama ...budite kao mi ...svjesni činjenice da moramo biti obzirni prema drugima.
A priču o ponašanju u prometu kod životinja ispričat ću u slikama. I to sam naučio ...pronaći slike u izborniku, napraviti web-album, kopirati htlm kod i šapom na ENTER. Jednostavno!
Lako je biti čovjek ...pokušaj biti životinja!
Eto o tome ću pisati ovdje. O našim svakodnevnim događajima.
Pa navrati ponekad!
Tvoj Jacky!
Nema komentara:
Objavi komentar