Pozdravljam te i hvala ti što me čitaš, iako ne znam spadaš li i ti u one glupane koji smatraju da psi nemaju sjećanje i da psi nemogu doživjeti dvodimenzionalnu sliku. Svakakve gluposti pišu o nama, a nama je to potpuno svejedno. Teoriju da psi vide dvodimenzionalno, mogu potvrditi svaku večer, jer vrlo često gledam televizor, poglavito kaubojske filmove i emisiju „Otvoreno“. Ne bih više o tome, nego bih se posvetio obaranju druge tvrdnje, a to je da psi nemaju pamćenje.
Dok sam bio u Njemačkoj imao sam puno prijatelja. Družili smo se svaki dan na jednoj livadi ...skoro u centru grada. Ponekad je tu dolazio i Rikko sa svojim gazdom. Mi baš nismo voljeli Rikkinog gazdu, jer je uvjek bio raspoložen za svađu i smrdio na alkohol, ali Rikko je bio ok. Rikko je bio iz plemena Zlatni retriver i uvjek je bio dobro rapoložen. Kad se njegov gazda svađao s nekim od naših gazda, sjeo je ispred njega njemu na cipele i pažljivo promatrao što se događa.
Rikka sam često viđao i u pješačkoj zoni, ali onda nije bio raspoložen za druženje. Sjedio je pored svoga gazde, koji je isto sjedio na ulici i imao pred sobom šešir u kojega su prolaznici ubacivali novčić. Stanovao je u baraci između kolosijeka, na kojima su često jurili vlakovi. Prijatelj moge gazde je pričao kako tamo nema ni struje ni vode.
Osim na livadi, gazda i ja smo dosta vremena provodili u šumi pored grada. Tamo smo bili sami, ali smo ponekad sreli Rikka i njegovog gazdu.
Jednom smo u šumi sreli samo Rikka. Potrčao je mojemu gazdi i povukao ga za nogavicu. Nisam to mogao dopustiti, jer to smijem samo ja i zarežao sam na njega. Rikko je pustio gazdu i krenuo prema šumi, a mi za njim. U šumi je ležao Rikkin gazda. Bio je krvav i smrdio je na alkohol. Gazda mu je pomogao ustati, a on mu je ispričao da su ga napali skinhedsi. To su oni zločesti dečki sa obrijanim glavama, koji se samo tuku po gradu.
Rikkin gazda nije mogao stajati sam i držao se za moga gazdu. Moj gazda je pozvao hitnu pomoć, oni su brzo došli i odvezli ga u bolnicu.
Gazda i ja smo odveli Rikku u azil. Nije to bilo daleko. Posjećivali smo ga često i on se veselio susretu s nama. Izvodili smo ga u šetnju, a poslije vraćali u azil.
Rikkin gazda je umro uskoro. Nije se uspio oporaviti od ozljeda. Rikku je adoptirala jedna obitelj iz susjednog grada. Imao je puno prostora u dvorištu, nije morao prositi, ali Rikko je svejedno bio tužan i slabo je jeo. Počeo je gubiti dlaku.
Jednoga dana Rikko je nestao. Njegovi novi vlasnici javili su to u azil u našemu gradu, a ovi su to javili mojemu gazdi i zamolili ga da im javi ako nešto dozna o njemu.
Baraka u kojoj je Rikko živio sa svojim gazdom srušena je i na tome mjestu je građena nova zgrada. Gazda i ja smo otišli tamo i zamolili radnike da nam jave, ako slučajne vide Rikka.
Jednoga dana radnici su pronašli pored tračnica mrtvoga psa. Nazvali su ...i gazda i ja smo se uputili tamo. Na nasipu pored pruge ležao je sa otvorenim očima i ustima, a iz kuta usana na, svjetloj dlaki, jasno su se vidjeli tragovi krvi.
Bio je to Rikko.
Rikka sam često viđao i u pješačkoj zoni, ali onda nije bio raspoložen za druženje. Sjedio je pored svoga gazde, koji je isto sjedio na ulici i imao pred sobom šešir u kojega su prolaznici ubacivali novčić. Stanovao je u baraci između kolosijeka, na kojima su često jurili vlakovi. Prijatelj moge gazde je pričao kako tamo nema ni struje ni vode.
Osim na livadi, gazda i ja smo dosta vremena provodili u šumi pored grada. Tamo smo bili sami, ali smo ponekad sreli Rikka i njegovog gazdu.
Jednom smo u šumi sreli samo Rikka. Potrčao je mojemu gazdi i povukao ga za nogavicu. Nisam to mogao dopustiti, jer to smijem samo ja i zarežao sam na njega. Rikko je pustio gazdu i krenuo prema šumi, a mi za njim. U šumi je ležao Rikkin gazda. Bio je krvav i smrdio je na alkohol. Gazda mu je pomogao ustati, a on mu je ispričao da su ga napali skinhedsi. To su oni zločesti dečki sa obrijanim glavama, koji se samo tuku po gradu.
Rikkin gazda nije mogao stajati sam i držao se za moga gazdu. Moj gazda je pozvao hitnu pomoć, oni su brzo došli i odvezli ga u bolnicu.
Gazda i ja smo odveli Rikku u azil. Nije to bilo daleko. Posjećivali smo ga često i on se veselio susretu s nama. Izvodili smo ga u šetnju, a poslije vraćali u azil.
Rikkin gazda je umro uskoro. Nije se uspio oporaviti od ozljeda. Rikku je adoptirala jedna obitelj iz susjednog grada. Imao je puno prostora u dvorištu, nije morao prositi, ali Rikko je svejedno bio tužan i slabo je jeo. Počeo je gubiti dlaku.
Jednoga dana Rikko je nestao. Njegovi novi vlasnici javili su to u azil u našemu gradu, a ovi su to javili mojemu gazdi i zamolili ga da im javi ako nešto dozna o njemu.
Baraka u kojoj je Rikko živio sa svojim gazdom srušena je i na tome mjestu je građena nova zgrada. Gazda i ja smo otišli tamo i zamolili radnike da nam jave, ako slučajne vide Rikka.
Jednoga dana radnici su pronašli pored tračnica mrtvoga psa. Nazvali su ...i gazda i ja smo se uputili tamo. Na nasipu pored pruge ležao je sa otvorenim očima i ustima, a iz kuta usana na, svjetloj dlaki, jasno su se vidjeli tragovi krvi.
Bio je to Rikko.
Tvoj Jacky
Nema komentara:
Objavi komentar